Dramatimenow Curtains Facebook ad: “Čitaj sada”

About this ad

Meta Ad Library ID

726409883758906

Platforms

Facebook and Instagram

Relaunches

0

EU reach

53

How we count

Ad text

Knjiga 1: Poglavlje 1 - Zauvijek u prošlosti i zauvijek u budućnosti Većina ljudi se niti ne sjeća da kuća čopora ima tamnicu. Ja se, međutim, sjećam. Imam malu sobu u stražnjem dijelu koja je nekad služila kao samica. Zaudara po ustajaloj mokraći, povraćotini i krvi. Navikneš se na to. Imam poljski krevet i staru, iskidanu deku da me grije. Čak sam ulovila i lampu iz smeća. Još uvijek radi, pa imam svjetla za pisanje zadaće. Dome, slatki dome i sve te fore, zar ne? Mislim, barem nisam odmetnik. Ah da, trebala bih se predstaviti. Zovem se Iokaste Latmus, ali me zovu Kas. Nitko me ne zove Iokaste osim nastavnika prvog dana škole. Ja sam vukodlak u čoporu Srebrni Mjesec. Budući da sam siroče, nisam posve sigurna koliko imam godina, ali prilično sam sigurna da mi je šesnaest. Također, ja sam omega, što znači da sam sluga. Moj posao je pripremati obroke za vukodlake koji žive u kući čopora. Između pripreme doručka i večere za više od stotinu vukova, čišćenja za njima i popunjavanja smočnica u stanovima rangiranih članova na trećem i četvrtom katu, bavim se normalnim tinejdžerskim stvarima. Osim što zapravo nemam puno slobodnog vremena za normalne tinejdžerske stvari. Dakle, domaća zadaća, domaća zadaća je vrhunac mojih normalnih tinejdžerskih aktivnosti. Trenutno je jedanaest i trideset navečer. Završavam svoj esej iz engleskog kad čujem kako se vrata tamnice naglo otvaraju. Divno. Što sam sad učinila? Ne treba puno. Alpha Graham Connors je alkoholičar. Vukodlacima je jako teško napiti se, što znači da moraš piti jako puno da bi osjetio učinak. Što znači da se vjerojatno posvađao s Lunom Caroline oko svog pijenja. Što znači da ga je zaključala izvan njihove sobe. Što znači da je došao dolje iskaliti svoj bijes na meni. Samo prosječan utorak navečer u kući čopora. Oštar miris viskija udara me u nos puno prije nego što se on pojavi pred mojim vratima. Znam proceduru. Već sam na nogama i čekam ga. O sranje, o sranje, o sranje. "Alpha Graham, što mogu učiniti za vas?" pitam pogleda uprtog u pod. Držim ruke sklopljene ispred sebe, pokušavajući izgledati što manjom. Bez riječi, boca viskija prozuji mi pokraj uha i razbije se o zid iznad mog kreveta. Trznem se i ne mogu si pomoći, počinjem drhtati i grliti samu sebe. Prešli smo fazu 'O sranje', sad smo na teritoriju 'O jebote'. Što god da će se dogoditi, bit će gore nego inače. On jurne naprijed i zgrabi me za vrat s obje ruke. Osjećam kako mi suze naviru na oči dok rubovi mog vida tamne zbog nedostatka kisika. Očajnički grebem po njegovim rukama, pokušavajući se osloboditi njegova stiska, ali uzalud. Podiže me za vrat tako da sam mu u razini lica. Oči su mu potpuno crne, što znači da je njegov vuk, Ruckus, na površini. Zadah mu smrdi na piće, a lice mu je crveno od bijesa. Počinjem se gušiti i hvatati zrak zbog nedostatka kisika. Bez upozorenja, baca me preko sobe kao da ne težim ništa. Tijelo mi udara o zid i padam leđima na krevet. Krhotine razbijene boce probijaju kožu na mojim leđima kroz tanku majicu. Viski čini da posjekotine peku. Pokušavam prigušiti krik dok bol siječe kroz mene. On prelazi sobu i grubo me podiže za kosu. Osjećam kako krhotine stakla režu dublje dok me vuče gore. Ošamari me najjače što može prije nego što me baci na tlo. Udara me nogom u trbuh i gazi mi po leđima, opet i opet. Komadići stakla melju se dublje u moja leđa. Osjećam kako krv natapa moju iskidanu majicu. Ne usuđujem se pomaknuti i još ga više razbjesniti. Osjećam kako mi rebra pucaju kad njegova noga uspostavi kontakt. Jedan od njegovih udaraca pogađa me u čeljust. Osjećam mučan zvuk pucanja kako mi odzvanja u mozgu. Metalni okus krvi istog trena ispuni moja usta. Alpha Graham me godinama koristi kao svoju osobnu vreću za udaranje, ali ovo je bilo puno intenzivnije nego ikad prije. Obično me ošamari nekoliko puta, a zatim me bičuje dok ne prokrvarim i koža mi ne postane sirova. U posljednjih nekoliko godina počeo je umakati bič u jedić, zbog čega sporije zacjeljujem, pa sada imam gadne ožiljke po leđima i rukama. "Alpha Gwam, pwestanite. Mowim vas", uspijevam iscijediti. Glas mi je sitan i nerazgovijetan zbog slomljene čeljusti i krvi koja mi curi iz usta. On naglo staje i izlazi iz sobe. Trenutak kasnije vraća se s bičem i počinje me nemilosrdno šibati po leđima. Bič kaplje od jedića. Udarci biča, u kombinaciji s krhotinama stakla koje su mi još u leđima i jedićem, previše su. Vid mi se muti i padam u nesvijest. Crnilo i utrnulost me okružuju. Izgleda li ovako smrt? Mirno je, ali pomalo dosadno. Barem ne moram hraniti čopor. O kvragu, nisam stigla predati onaj esej iz engleskog. Bio je dobar. Konstantni tihi zvučni signali djeluju umirujuće. Ne znam koliko sam dugo mrtva, ali osjećam da želim otvoriti oči, spremna suočiti se sa zagrobnim životom. Nakon onoga što se čini kao vječnost, uspijevam otvoriti oči i shvaćam da sam sama u mekom, udobnom krevetu u jarko osvijetljenoj, čistoj sobi. Ovo je zagrobni život? Možda je ovo neka vrsta čekaonice, ali gdje je predvorje? Ima li recepcionara? Um mi se polako bistri i shvaćam da nisam mrtva. U bolnici sam u kući čopora. Moram otići prije nego što me Alpha nađe izvan tamnice. Pokušavam ustati, ali jedva mogu pomaknuti tijelo. Svaki pokret uzrokuje neizdrživu bol. Počinjem paničariti, zbog čega zvučni signali u sobi postaju brži. Oh, prikopčana sam na gomilu aparata. Pokušavam shvatiti kako ih otkvačiti da nitko ne čuje zvukove. Prekasno, čujem ljude u hodniku kako se približavaju. Pokušavam sjesti. Moram ignorirati bol. Moram pobjeći. Polako klizim s ruba kreveta. Noge su mi klimave. Cjevčice i žice koje vire iz mene sprječavaju me da odem predaleko. Vrata se otvaraju i liječnik čopora ulazi s medicinskom sestrom. Liječnik je stariji čovjek. Ima crnu kosu koja sa strane sijedi. Sestra je mlada, s plavom kovrčavom kosom svezanom u rep. "Ah, Kas. Budna si. Vratimo te u krevet, može?" kaže liječnik nježno. On i sestra dolaze s obje moje strane i pružaju ruke kako bi me uhvatili za ruke. Duboko režanje otme mi se iz prsa. "Ne dirajte me", otresita sam, stresajući ih sa sebe. Glas mi je hrapav i sirov, a usta kao da mi probada tisuću igala. "U redu je, Kas. Ovdje te nitko neće ozlijediti. Pokušavamo ti pomoći da zacijeliš. Vratimo te u krevet i dajmo ti malo vode", liječnik diže ruke u znak predaje. Oklijevajući ga pogledam prije nego što prihvatim njihovu pomoć natrag u krevet. Sestra mi pruža čašu vode sa slamkom. Boli me cijela donja polovica lica dok pijem, ali voda godi mom grlu. Liječnik sjeda na stolac pokraj kreveta dok sestra provjerava moje vitalne znakove i počinje prčkati po cjevčicama i žicama pričvršćenim na mene. "Kas, imala si operaciju uklanjanja stotina krhotina stakla s leđa. Također smo morali namjestiti neka rebra, čeljust, a u krvi si imala puno jedića. Dali smo ti transfuziju da ga očistimo iz tvog sustava kako bi mogla zacijeliti", objašnjava liječnik, "Sretna si što nisi umrla." Jeste li sigurni u taj zadnji dio, doktore? pomislim u sebi. "Kad je čopor shvatio da doručak nije pripremljen, Beta Tate je otišao po tebe i našao te na podu u tvojoj... ovaj... sobi", gleda me sa suosjećanjem. "Kas, tko ti je ovo napravio? To je zločin koji bi mogao biti osnova za protjerivanje iz čopora. Sudeći po ožiljcima, ovo nije prvi put da si napadnuta." Ne mogu mu odgovoriti. Tiho buljim u svoje ruke u krilu. Kako da mu kažem da je Alpha Graham taj koji je ovo uzrokovao? Nema šanse da bi mi vjerovao, a čak i da povjeruje, što će učiniti? Protjerati Alphu? Nema šanse za to. Odlučujem da je moj najbolji potez samo odmahnuti glavom. Ne želim biti izbačena iz čopora zbog laganja. Nemam kamo otići. Bila bih odmetnik. "U redu. Prijeđimo na sljedeće pitanje. Kada puniš sedamnaest godina?" On gleda u papire unutar svoje mape. "N-ne znam točno, gospodine", kažem iskreno. Gleda me nabranog čela. Pogleda sestru i zamoli je da nas ostavi nasamo na nekoliko minuta. O sranje. Jesam li u nevolji? Tek sam se probudila. Ne znam što sam mogla učiniti dok sam spavala. Ona završava ono što radi i napušta sobu. "Ne znaš svoj rođendan, Kas?" pita on, zbunjen. "M-moj otac me donio ovdje kad sam bila beba. Bio je odmetnik. Alpha Graham, pa... on..." Osjećam kako mi lice gori od srama. Ruke mi drhte i suze prijete da će pobjeći iz očiju. Nisam mislila da ću morati pričati ovu priču liječniku. Mislila sam da svi već znaju. Moj otac je bio odmetnik. Alpha Graham ga je ubio jer je došao na teritorij čopora bez dopuštenja. Nisu shvatili da nosi bebu dok nisu otkopčali njegovu jaknu i vidjeli da sam ja unutra. Bilo je čudo da sam preživjela. Budući da sam bila samo beba, nisu me se mogli samo tako riješiti, ali nisu znali ništa o meni. Bila sam zamotana u deku na kojoj je bilo izvezeno ime 'Iokaste'. Pa su me tako nazvali. Moj otac je zapravo mogao biti otmičar što se mene tiče. Jedini razlog zašto su mi dali prezime Latmus je taj što su, nakon što su ubili mog oca, pregledali njegov novčanik da ga identificiraju. Jedini oblik identifikacije koji je imao bila je knjižnična iskaznica na kojoj je pisalo Andy Latmus. Pokušala sam pretražiti njegovo ime na internetu na računalu u školskoj knjižnici. Ništa se ne pojavljuje u pretrazi. "Ne moraš završiti, znam što se dogodilo tvom ocu." "Pa, nakon što se to... dogodilo... Luna Caroline me uzela k sebi dok nisam bila dovoljno stara da krenem u školu. Tada me preselila u tamnicu. Od tada sam nekako prepuštena sama sebi. Nikad nisam saznala kada je moj pravi rođendan. Iskreno, vi ste prva osoba koja je ikad pitala. Mislim, pretpostavljam da imam šesnaest. Moja vučica se još nije probudila." Liječnik kimne, gledajući me s sažaljenjem. Gotovo kao da mu je zapravo stalo. Postavlja mi još nekoliko pitanja o mojoj povijesti bolesti, ali nema se o čemu stvarno govoriti. Ne sjećam se da me ikad prije liječio liječnik. "Razumijem." Zatvara mapu i sprema kemijsku olovku u džep košulje. "Pa, znam da se još nisi imala prilike pogledati u zrcalu, ali kad to učiniš, mogla bi otkriti da izgledaš malo drugačije. Nemoj se uzrujati. Vjerujem da je to znak da se tvoja vučica počinje buditi. Napravio sam onoliko testova koliko sam se mogao sjetiti. Nije medicinski povezano." Gledam ga zbunjeno, "D-da, gospodine." Pretpostavljam da misli na to da brže zacjeljujem, ali zašto me morao upozoriti? Zašto mi jednostavno nije rekao? Knjiga 1: Poglavlje 2 "Poslao sam sestru dolje da donese čistu odjeću za tebe, a ona je rekla da je nema." Zastane, gledajući me. Opet pogledam dolje u svoje nemirne ruke. Nosim istu odjeću svaki dan. Ako nađem komad starog sapuna u smeću, operem odjeću i sebe u malom umivaoniku u stražnjem dijelu tamnice. Ima samo hladne vode, ali bolje išta nego ništa. Barem nisam odmetnik. Moj otac je bio i vidi kako je završio. Sestra ulazi s putnom torbom i stavlja je na kraj kreveta. "Nabavili smo ti nekoliko stvari za obući. Ništa otmjeno, ali čisto je i trebalo bi ti pristajati." "Hvala vam." Uzvratim osmijeh. "Ostat ćeš ovdje još dva dana. Ostani u ovoj sobi. Nema posjetitelja dok ne saznamo tko ti je ovo napravio ili dok potpuno ne ozdraviš, što god dođe prvo. Diane će ti javiti kada možeš otići." Liječnik naredi i izađe. Pogledam sestru koja bulji u mene. Kad shvati da sam je uhvatila, oči joj bježe u stranu. O čemu se tu radi? Okej, ženo. Nepristojno. "Sad ću te ostaviti", kaže ona, "Možeš otići u kupaonicu i oprati se. Samo ponesi taj stalak s infuzijom sa sobom. U torbi su kratke hlače i čisto donje rublje. Moraš ostaviti bolničku haljinu na sebi dok ti leđa ne zacijele. U redu?" "Da, gospođo. Hvala vam, Diane." Ona kimne i izađe iz sobe. Ovo je prvi put u mom životu da su ljudi ljubazni prema meni. Mislim, smatram da je to dio njihovog posla, ali svejedno. Sve što sam do sada poznavala bile su uvrede, fizička patnja i težak rad. Nikad nikakve ljubaznosti, nikad nikakve ljubavi. Mislim da mogu vjerovati liječniku, ali sam još uvijek oprezna prema sestri Diane. Način na koji je maloprije buljila u mene čini me nelagodnom. Uzimam putnu torbu i odlazim u kupaonicu. Izbjegavam pogledati se u zrcalu. Nisam sigurna da sam spremna vidjeti štetu na svom licu. Sve u kupaonici je svježe i bijelo. Ima tuš, ali brinem se da će pritisak vode boljeti moja leđa. Odlučujem napuniti kadu do pola i ući. Voda je topla i umirujuća. Tu su i krpa za pranje i svježi komad sapuna. Perem se dok voda ne postane odvratna. Sva osušena krv boji vodu u ružičasto. Ispraznim kadu, obrišem prsten prljavštine oko ruba i ponovno je napunim. Voda nije ni približno toliko prljava kad završim s pranjem. Boli me podići ruke, ali ne želim zvati sestru da mi pomogne. Nježno perem kosu i koristim šalicu da je isperem. Osušim se i omotam mekani ručnik oko kose. Na polici pokraj umivaonika nalaze se četkica za zube i mala tuba paste. Živim u krilu luksuza u bolnici čopora! Uzimam ih i počinjem prati zube. Ne mogu to više izbjegavati, moram se pogledati u zrcalu. Skupljam hrabrost da bacim pogled. Ono što vidim natjera me da ispustim četkicu za zube. Lice mi je još uvijek prekriveno modricama, ali to nije ono zbog čega sam ispustila četkicu. Šarenica mog lijevog oka je ljubičasta. Ne kao nijansa plave koja bi na pravom svjetlu mogla biti ljubičasta. Ne, ne. Moja desna šarenica je i dalje ona isprana siva na koju sam navikla, ali lijeva izgleda ludo. Trepnem očima jako nekoliko puta. I dalje isto. Pokušavam protrljati oko, ali nema razlike. Nema zabune – oko mi je jarko, praktički sjaji... ljubičasto. Dva dana kao da traju vječno. Ipak, ne žalim se. Nikad se u životu nisam toliko naspavala, a kao bonus, dobivam tri obroka dnevno. Tri! Stalno se gledam u zrcalo. Ne mogu se načuditi kako čudno izgleda moje ljubičasto oko. Drugog dana zurim u sebe u zrcalu po milijunti put. Moje lijevo oko je i dalje ljubičasto. Sada se čini da i moje desno oko počinje postajati ljubičasto. Ne mogu ništa učiniti po tom pitanju, pa odlučujem pokušati se ne brinuti. Budući da je Srebrni Mjesec prilično velik čopor, imamo srednju školu na teritoriju čopora. Knjižnica ima stvarno velik odjel s literaturom o vukodlacima. Istražit ću malo tijekom ručka. Dok naginjem glavu u stranu da očešljam kosu, primjećujem da je pramen kose promijenio boju. Umjesto moje uobičajene mišje smeđe, srebrnosiv je. Okej, sad stvarno. Što se događa? Što mi se događa? Je li ovo trik? Ima li izbjeljivača u šamponu ili tako nešto? Ako je trik, nije smiješan. Uzimam bočicu i pomirišem je. Miriše na jagode, ne na izbjeljivač. Čudno. Nikad nisam čula da se boja očiju ili kose vuka mijenja kad postaju punoljetni, ali liječnik misli da se upravo to događa. Diane dolazi nakon ručka s papirologijom i brošurama za mene. Pruža mi još jednu malu vrećicu. "Samo mala sitnica koja će ti pomoći da ostaneš inkognito dok ne završiš s liječenjem." "Hvala vam na svemu", kažem dok otvaram vrećicu. Unutra su šilterica i par tamnih sunčanih naočala. "Kako izgledam?" pitam dok joj poziram. Ona se hihouće na moje poze. "Ti si zvijezda, dušo." Možda ona ipak nije tako loša. Daje mi nježan zagrljaj prije nego što odem. Imam još dva sata prije nego što moram pripremiti večeru. Odlučujem odnijeti svoju novu odjeću u sobu i pospremiti nered kako bih mogla spavati večeras. Nešto miriše drugačije dok hodam hodnikom tamnice... poput sredstva za čišćenje. Palim lampu i otkrivam da je soba transformirana. Moja lampa ne stoji na hrpi sanduka za mlijeko. Nalazi se na noćnom ormariću. Tu je i novi krevet. Mog starog poljskog kreveta nema. Imam pravi krevet. Kompletan s novim plahtama i dekama. Tu su i mali stol i stolac sa svim mojim školskim knjigama složenim u košari pokraj njega. Sigurno sanjam. Ili sam to slučajno ušla u tuđu sobu, samo što nitko drugi ne živi ovdje dolje. Jedva se može primijetiti da je to bila stara tamnička ćelija. Izgleda onako kako zamišljam da bi izgledala studentska soba. Provirujem kroz vrata da se uvjerim da sam na pravom mjestu. Čini se da jesam. O čemu se radi? Hodam do kreveta i sjedam oprezno kao da će nestati ako se prebrzo pomaknem. Kao oblak je. Siva i tirkizna posteljina svježa je i nova. Tu su čak i dva jastuka. Nikad prije nisam imala pravi jastuk, a kamoli dva. Koliko znam, Diane je jedina koja je dolazila ovamo dolje dok sam bila u bolnici. Je li ona mogla dati sve ovo napraviti? Sigurno će upasti u nevolju kad Alpha Graham sazna. Onda se sjetim da ona ne zna koliko me Alpha mrzi. Ne znam kako ću to objasniti kad on sazna, ali isto tako neću nikoga tužiti što mi je pokušao pomoći. Spremam novu odjeću u ladice noćnog ormarića. Putnu torbu guram ispod madraca. Jednom kad napunim sedamnaest, smislit ću način da odem s ovog mjesta. Naći ću novi čopor koji će prihvatiti slabašnu vučicu ljubičastih očiju. Sjedam za stol i pišem pismo zahvale liječniku i sestri Diane. Okrećem se u stolcu razgledavajući sobu koja izgleda kao nova. Mora da sam sanjarila jer ne čujem vrata na vrhu stepenica, ali čujem dva para koraka kako se spuštaju hodnikom. Istog trena se smrznem. Mogu nanjušiti miris Alphe Grahama kako se približava. Ne znam kome pripada drugi miris. Instinktivno se izmičem i stajem usred sobe točno kad oni stignu do vrata. On se nasloni na okvir i prekriži ruke ispred sebe. Cijelo tijelo mi drhti dok on zuri. Oči su mi zalijepljene za tlo. Definitivno ne želim da vidi moju novu boju očiju kako probija. "M-mogu li vam p-pomoći, Alpha Graham?" "Onaj mali ispad koji si izvela koštao me puno novca", kaže mirnim, hrapavim glasom, "A kad mene koštaš novca, koštaš cijelu moju obitelj novca." "Žao mi je, gospodine." Ispričavam se. Nemam pojma o kakvom ispadu govori. Podignem pogled tek toliko da vidim Ryana, Alphina sina, kako također stoji na vratima. Ryan napravi korak bliže i osjećam kako mi suze peku kutove očiju dok mi se ruke nekontrolirano tresu. Kako ću se suočiti s njim u školi? Koliko znam, nije imao pojma da živim ovdje dolje. Sigurno će svima reći. "Operacija i boravak u bolnici nisu jeftini, Kas", Alpha Graham se podsmjehne s vrata, "I znaš li kako je hrana bila odvratna protekla dva i pol dana?" Samo kimnem, i dalje gledajući u pod. Ne pokušavam se svađati s luđakom. Nisam ja kriva što sam morala na operaciju. On je taj koji je razbio bocu i bacio me na razbijene komadiće! Da nije, bila bih sasvim dobro. Mogla bih se oporaviti sljedeći dan i napraviti doručak kako sam i trebala, čak i da sam bila natučena. Nastane pauza i on napokon zareži: "Odakle sav ovaj namještaj? Jesi li ga ukrala?" "N-ne, gospodine. J-ja... bilo je ovdje kad sam se v-vratila iz bolničkog krila. Ne znam t-tko ga je donio." "Dužna si mi, Kas Latmus. I tko god da je pretvorio tvoju sobu u Ritz-Carlton. Radit ćeš u kući čopora dok ne vratiš svaki cent. Do kraja života ako bude potrebno. Nema više škole. Ne treba ti obrazovanje za kuhanje i čišćenje." Koristi svoj Alpha ton. Ne mogu ne poslušati. S tim riječima, mali plamen nade u mom srcu se gasi. Nisu me plaćali, pa ne znam kako bih ikad mogla vratiti ikakav dug. Luna Caroline mi je rekla prije mnogo godina da je soba u tamnici dovoljna plaća za moje usluge. Sada sam manje od omege. Ja sam rob. "Ryan, nauči je pameti zbog rasipanja našeg novca." "Da, Alpha." Suze mi teku niz lice dok realnost moje sudbine sjeda na mjesto. Alpha Graham predaje baklju svoje okrutnosti svom sinu. Ali znam bolje od toga. On me nikada neće prestati ozljeđivati. Ryan posegne naprijed i ščepa me za stražnji dio vrata. Prisili me u pognuti položaj i duboko zareži: "Trebala bi biti zahvalna što te moj otac ne protjera. Da si odmetnik, prokleto bih se pobrinuo da nikad ne stigneš do granice teritorija." Cviljenje mi pobjegne iz grla. Toliko sam uplašena da osjećam kao da ću se onesvijestiti. Osjećam crnilo na rubovima vida dok mi srce lupa. Ryan se okrene ocu. "Ne brini, Alpha. Imam ovu situaciju pod kontrolom." Knjiga 1: Poglavlje 3 Čujem korake Alphe Grahama kako odlaze niz hodnik dok napušta tamnicu. Ryan pojačava stisak na mom vratu, izvlačeći svoje vučje kandže, zbog čega jauknem. Čim se vrata zalbroe, Ryan mi pusti vrat i klekne ispred mene. Lice mu je izobličeno od bijesa. Oči mu zatrepere crno dok njegov vuk, Dagger, izlazi na površinu. Zgrabi me za ramena, grubo me tresući: "Koji si vrag učinila da ga toliko razbjesniš?" Zašto me ne tuče kao što je rekao Alphi Grahamu da hoće? Ukočim cijelo tijelo, izbjegavajući kontakt očima s njim. Toliko se tresem da sada ne mogu ni govoriti. Pomisao na to da me dvoje ljudi redovito tuče do kraja života... to jednostavno ne može biti stvarno. Može li? Kako Božica to može dopustiti? Želim umrijeti. To nije pretjerivanje. To nisam ja koja dramim. Molim te, Božice, nemoj dopustiti da se ovo dogodi. Samo me pusti da umrem. Toliko se tresem da padam na koljena. Počinjem histerično jecati i mozak mi se gasi, nesposoban racionalno razmišljati. Ryan me zgrabi za bradu i prisili me da ga pogledam u njegove hladne sive oči. Na trenutak me gleda s užasom: "Š-što se dogodilo s tvojim očima?" Pomakne ruke s moje brade točno ispod mojih očiju. Čini se kao da mu ruke drhte na mom licu. "J-jesi li ti hibrid ili tako nešto?" Sve što uspijevam je odmahnuti glavom između jecaja. Dok odmahujem glavom, osjećam kako počinje pritiskati palčeve na moje donje kapke, zaklanjajući mi vid. O ne ne ne, iskopat će mi oči. Sranje! Vidio je ljubičastu boju. Oslijepit će me. Stavljam ruke na njegove pokušavajući ga odgurnuti. Čujem samu sebe kako vrištim: "NENONONEEEEE! STANI!! Ne vadite mi očiiii! MOOOLIIIMM!!!" Samo na trenutak, vrijeme se zamrzne. Ne mislim da se čini kao da vrijeme stoji jer sam usred traumatične situacije. Ne, vrijeme je zapravo zamrznuto. Pa, zamrznuto za sve osim za mene, trebala bih reći. Mogu to osjetiti u zraku. Traje samo trenutak. S lakoćom mičem Ryanove ruke sa svog lica. Izraz bijesa pomiješanog sa zbunjenošću zaglavljen je na njegovom licu. Pokraj njega, muha lebdi u zraku. Sekundarna kazaljka na satu zaustavila se na zidu iza njega. Kapljice vode nisu završile svoj pad, ostavljajući kišobranaste pljusakove u lokvama na podu. Koji... vrag? Je li me Božica Mjeseca čula? Je li mi se smilovala? Je li me pustila da umrem? Pogledam natrag u Ryana raširenih očiju. Ruke mi sjaje ljubičasto. Jednako brzo kako je stalo, vrijeme ponovno krene. Ryan počne vrištati i odgurne se od mene. Gornji dijelovi njegovih šaka, tamo gdje su ga moje ruke dodirivale, crveni su i natečeni. Pogledam dolje u svoje ruke. Opet su normalne, ne sjaje ljubičasto. Ali ozbiljno, koji se vrag upravo dogodio? Čvrsto zatvorim oči, čekajući da Ryan uzvrati. "Ako ikome kažeš, ubit ću te", kaže mi na uho. Zatim me udari šakom u trbuh, izbijajući zrak iz mojih pluća. Čujem njegove korake kako trče niz hodnik, a zatim kroz vrata. Ne znam koliko dugo sjedim ovako, ali kad napokon otvorim oči, odahnem s olakšanjem. Još neko vrijeme naslanjam se na krevet, jecajući, tresući se i pokušavajući doći do daha. Nije me ozlijedio? Sigurno se vraća. Njušim zrak, ali njegov miris je nestao. Pažljivo slušam, ali nema zvukova u drugim dijelovima tamnice. Sama sam. "Božice, hvala ti što si me spasila. Hvala ti", kažem naglas, za svaki slučaj da je čudo koje sam upravo doživjela bilo zbog nje. Osjećam se iscrpljeno, ali počinjem se osjećati smirenije. Okej Kas, fokus. Moram napraviti večeru za čopor ili će me Alpha Graham pronaći i ubiti. Mislim da to nije ni pretjerivanje. Čak i da pokušam pobjeći, ili on ili Ryan bi me pronašli prije nego što bih mogla otići s teritorija. Mislim da bi me u ovom trenutku stvarno ubio. Govoreći o tome, bilo je samo pitanje vremena kada će se Ryan vratiti da me prebije kao što mu je otac rekao. Nekoliko puta duboko udahnem i natjeram se otići niz hodnik da se operem na umivaoniku. Pljusnem hladnu vodu na lice i pogledam u prljavo zrcalo. Oba moja oka sada su čisto ljubičasta. Srebrni pramenovi počinju preuzimati moju kosu. Nije kao kosa stare osobe. To je srebrnasto bijela koja gotovo svjetluca, čak i u slabom svjetlu tamnice. Tako čudno, nema šanse da ću se moći naviknuti na ovaj novi izgled. Vraćam se u svoju sobu i oblačim tajice i majicu. Stavim šiltericu koju mi je Diane dala, navlačeći obod nisko da sakrijem oči. Tijekom večere primam ubojite poglede od Alphe Grahama. Pazim da držim oči uprte u pod kako ne bi vidio boju. Ryan me strijelja pogledom u svakoj prilici. Nakon večere, treba mi duže nego inače da napunim smočnice jer tko god je to radio dok sam bila u bolnici nije imao pojma što radi. Već je prošla ponoć kad se srušim na krevet i zatvorim oči. 20. lipnja, pomislim u sebi. Zadnji je dan škole. Pa, za druge ljude svakako, ne za mene. Ne treba ti obrazovanje da bi kuhala i punila smočnice, riječi Alphe Grahama odzvanjaju mi u ušima. Samo još jedan dan za mene, pretpostavljam. Malo se valjam u samosažaljenju prije nego što se okrenem i pokušam zaspati. Skoro sam zaspala kad začujem ženski glas. "Bok!" Brzo skočim na noge, gledajući posvuda tko bi to mogao biti. Jedina sam u sobi. Provirim u hodnik i pogledam okolo, ali ni tamo nema nikoga. "Bok?" šapnem glasno niz hodnik. "Ugh, Kas. Ovo nije način na koji se ratnik ponaša. Saberi se." Glas prekori. Shvaćam da glas dolazi iz moje glave. "J-jesi li ti moja vučica?" pitam oklijevajući, zabrinuta da sam poludjela. "Jesam. Moje ime je Elexis. Možeš me zvati Lex." "Oh, Elexis. Probudila si se dan prekasno. Naš Alpha nas je upravo pretvorio u roba prije manje od dvanaest sati. Sad nemamo načina za bijeg." Osjećam kako mi suze naviru. Objasnim joj sve. Kako je Alpha ubio mog oca, kako me Luna natjerala da živim u tamnici, batine, sve to. Jecam kroz cijelu priču. "Sada sam ovdje, Kas. Ne brini. Mi smo dijete Božice Mjeseca. Mi smo ratnica. Što znači da smo jake. Prebrodit ćemo ovo." "Lex, maloprije, kad su mi ruke postale ljubičaste i opekle Ryana. Jesi li to bila ti?" "Nekako. To si bila ti, ali moje buđenje je pomoglo aktivirati tvoju moć. Mogu ti objasniti više kasnije. Sada odspavaj."

Where the ad sends people

lp.unitnovel.com

Čitaj sada👉👉👉

Većina ljudi se niti ne sjeća da kuća čopora ima tamnicu. Ja se, međutim, sjećam. Imam malu sobu u stražnjem dijelu koja je nekad služila kao samica. Zaudara po ustajaloj mokraći, povraćotini i krvi. Navikneš se na to. Imam poljski krevet i staru, iskidanu deku da me grije. Čak sam ulovi...